Постови

Приказују се постови за септембар, 2016

Prioritet: promena prioriteta

Znala je da mora da stoji pored oca. Da ga posmatra dok radi, to je bio njen zadatak, to je bila za nju igra kako je uvek govorio. Stajala je i posmatrala kako od drveta, iščupanog ko zna odakle i kada, pravi daske, bele i pune prašine; kako viče na nju da se skloni od te prašine unutra da se ne bi gušila od prašine, i ona se, poslušno, guši i odlazi u otvorenu prostoriju pored, praznog mozga.  Kako joj minut kasnije doziva, pored sve one buke, ogromne mašine za mučenje lepog drveća, i zatim opet viče zašto je ne čuje kad je doziva da mu donese klešta. Čuvši ga trči po prostoriji pokušavajući da brzim pokretima glave i ujednačenim pokretima ruku uhvati nešto što bi je podsetilo na to kako klešta izgledaju.  Prazan mozak daje uvek pogrešne odgovore; dobila je još jednu grdnju jer se uhvatila za čekić. Tamo levo, kod sata, odmah ispod, malo ulevo, usput je pokušavala da se seti koja joj je ruka leva koja desna, moleći se bez reči da što pre pronađe prokleta klešta za minut zaglušuju

Pčela

Kao i svakog prepodneva, odnela je hranu svom psu. Na zvuk njenih koraka podigao je uši, i budno pratio pogledom jasne pokrete svoje ljudske prijateljice: stigla mu je hrana. Hrana je iskočila iz jedne posude u drugu, bila je topla; miris je zavladao. Pas je veselo strčao niz stepenice na čijoj je najvišoj tački, odmorištu, ležao. Mahao je repom i sačekao da se ljudska prilika pomeri od hrane. Presula sam hranu iz činije u drugu, samo njegovu, sjajnu činiju, nenasleđenu od prethodnog. Činija bi me uvek podsetila na užasnu smrt koju je doživeo Meda, ali ju je sahranila s njim, ispod višnjinog drveta. Pogladila sam psa, po leđima i dopustila mu da jede u miru. Svako bi trebao da jede u miru. Uzela sam njegovu posudu sa vodom, da bih je promenila ali sam ugledala pčelu. Jedva je pomerala nogice. Uvek spasem insekte iz njegove posude za vodu. Nekad stignem na vreme. Umočila sam prst ispod nje. Dlakavo malo telo je poslednjom snagom obujmilo moj prst, pipcima ga ispitujući. Meko sam

Rođendan

Opšte mesto u čovekovom životu je da oko rođendana razmišlja o iskustvu koje je stekao za tih xy godina. Ja se uvek pitam da li je moj otac i moj tata, ili je samo moj otac. Jednom prilikom mi je i rekao nešto kao "da napišem knjigu o svom tati" a ja sam već tada znala da će on i biti onaj suštinski deo nje, uzrok. Čak određujući jer sam zbog njega skrenula levo. Kao što reče devojčica Malala za sebe, ni ja nisam obična devojka jer da jesam do sad bih bila udata. Imala parčiće same sebe i svoju kuću, muža, decu. I zato ne znam da li da zahvalim ocu na tome što me je spasao udaje ili da ga opsujem tako da mi se do kraja života ne obrati.