Veliko L

Ili, O čemu govorim kada govorim o trčanju u inostranstvu

Laufen

Otkako sam negde drugde, ne umem da procenim temperaturu; ili se obučem premalo ili previše. Ali je potrebno i usput dodavati i oduzimati sloj jer se vremenski uslovi menjaju brzo.
Vedro jutro ne znači da ne duva vetar; što kasnije, kroz par sati, nagoveštava sivkaste oblake i kišu a sve to preko noći prelazi u susnežicu i sneg.

Ako mi je dan isplaniran, čim ustanem, više nije. Glupo je što dozvoljavam sebi da zavisim od klimatskih promena.

Treba se samo obući.

Vetrovka je bila obavezna. Rukavice i nepromočiva kapa takođe. Telefon i pasoš iz nužde. Slušalice za muziku nisu ali idu u paketu, slušala sam samo ono na čiji sam ritam srce već navikla:


Schrittzähler uključen, wlan isključen, muzika uključena.

Uvek sam kretala u levu stranu, iz inata. Ovde su ljudi vrlo religiozni. Onda opet levo pa pravo do prvog maleckog kružnog parka koji izlazi na autobusku stanicu; gužva. I gradski tržni centar; gužva. Ali to ostaje na mojoj levoj strani dok ja nastavljam dalje. U pešačkoj sam zoni koja to zapravo nije; kaldrma i automobili koji idu 20 na sat, iritirajuće sve zajedno.
Pešački prelazi su zanimljivi; vozači su kulturni, ili se barem tako prave pa zaustave vozilo. Mislim da moraju da stanu na prelazu bez semafora. Široko gradsko šetalište i kaldrma; držim se leve strane i prelazim ulicu, a onda još pravo do univerzitetskih zgrada. Vrlo su ...obične. Studenata ima ali ih ne vidim uvek.
Sada vidim železničku stanicu. Ima visoke providne prozore i vrata koja se sama otvaraju i zatvaraju, ali ja ne idem na tu stranu već opet levo. A onda uskom stazom ispod nadvožnjaka (ili mosta) i onda desno i... tu nastupa veliko L jer sam u parku.

Slobodna.

Asfalt. Mostić. Zemljana staza. Prelaz preko dosadne ulice. Jedna lepa uzbrdica. Neki vagon ili kola ili šta je već je gvozden i sa moje le leve strane a do njega je vrtić ali nisam viđala decu. Nastavljam pravo, opet je asfalt ali između su zemljane staze.
Prija mi više da se isprljam nego da usporavam, ili zastajem, da bih zaobišla šetače. Ali oni brzo odustanu, pa ih uskoro gledam kako sede po klupama, obično su starije dobi i drže se za ruke isprepletanih prstiju.

Ne želim više da obraćam pažnju na njih već na druge oblike života koji me okružuju. Sad ja zastajem da bih napravila sliku. Ali avaj kod kuće sve te slike izgledaju isto.



Izlazim iz parka, prolazim pored košarkaškog terena a na njemu uvek ima nekog. Ili sam ubacuje ili skupi ekipu. Prolazim i pored zgrade sa satom i zatim plavičaste zgrade studentskog doma. Uskoro dolazim do nadvožnjaka ali prelazim tu ulicu i nastavljam u drugi park. Opet dosadno čekanje na semaforu. I otiskujem se u kružni svet patki.





Nekoliko krugova sam tu a onda se pozdravljam s njima i lagano odlazim kući. Schrittzähler pokazuje: 8.789 m, 12.557 schritte und so weiter.

A osećaj je veliki, Trebalo bi ovo češće da radim.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Suncokret

Reči upućene društvu

Krug