Halucinacija

Rano, prohladno jutro. Iako je zima na vrhuncu, nema snega na ulicama. Pusto je. Samo drveće koje štrči u nebo. Tu i tamo zimzeleno, koje odbija da se pokori.
Njeni koraci su isti, krenula je pre pola sata i sada je već zagrejana, trči jednolično. Udah, desna, izdah, leva. I sve ponovo: u ušima bubnja muzika. Reski zvuk gitare se meša sa ritmičnim udarima njenog srca.

To joj je potrebno; tako misli jer je već naviknuta na razočarenja.

Spušta se magla. Polako sve tone u izmaglicu. U sivilo. Tera sebe da broji drveće. Levo ih je 5, a desno 11 i dva žbuna. Kao da je videla mačku ili psa ispod jednog. Životinja je svakako bila tamo, zastala je da uhvati dah, osmotri da li joj treba možda pomoć.

Popravila je kapu i naočare i pomislila kako je njima svakako toplije nego njoj. Poželela je, zbog njih samih, da se ipak prevarila. Nastavila je brzim hodom koji je htela da pređe u trk, no...prilika u daljini ju je omela za trenutak.

Udah. I ponovni nalet energije ju je naterao da ide napred. Ponovo je trčala a prilika je uvek bila ispred nje. Bleda. Kao da je nešto čekala. Možda raširenih ruku, ili samo držala ruke pored tela. Bila je posmatrana, činilo joj se da pogled oseća na sebi.

Napred, napred...muzika je i dalje pronalazila put do njenih ušiju.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

Suncokret

Reči upućene društvu

Krug